Prolazila sam hodnikom i gledala svoj odraz u zrcalu, još uvijek je odraz bio isti kao i prije godinu dana, samo mi je kosa bila duža, crte lica pravilnije, ali u globalu je gotovo sve ostalo isto. Zapitala sam se koliko će dugo to ostati tako, kada će mi se početi nazirati trudnički trbuh? Kada ću, pobogu reći mami da ćemo Darian i ja za manje od devet mjeseci postati roditelji? „Kako da joj to uopće kažem, kako da joj kažem kada znam da će biti neodobravanje s njezine, ali i tatine strane. No, zar zaista trebam nešto drugo očekivati? Što ako me izbace iz kuće? Ma, neće valjda... pa ipak sam ja njihovo dijete.“ – samo nekoliko od mali milijun pitanja koja su mi svakodnevno prolazila glavom. Nisam znala niti kako držati bebu, kako je hraniti, presvlačiti, oblačiti, kupati... Činjenica da ću biti loša majka mi je bila i više nego kristalno jasna. „No, ipak imam Dariana uz sebe. Možda ćemo skupa uspjeti, možda ćemo jedno drugo podučavati kako što bolje odgojiti to dijete. Možda... ma što možda? Maloljetnici su divni roditelji, o da.“ – spustila sam sama sebe na zemlju te primjetila da mi je suza kliznula niz obraz. Prenulo me zvono na vratima, obrisah suze, popravih šminku te otvorih vrata. Otvorivši vrata ugledala sam meni najdraže, najljepše, najspokojnije lice. Lice svog Dariana. Iako on nije imao brončanu kosu, baršunast glas ili zlatnosmeđe oči kao Edward, meni je bio savršen. I na njemu sam primjetila pokoju promjenu, začudilo me to zato što smo gotovo svaki dan skupa, makar na nekoliko sati. Usne su mu bile punije, kosa duža i na izgled mekanija, oči bistrije, a koža... Koža mu je mirisala opijajućom aromom. Privio me uza se, bez ikakvih suvišnih riječi. Osjećala sam njegov dah na mojem licu, vratu, također sam osjetila njegovo srce koje je kucalo unutar njegovih prsa. Vršcima pristiju mi je prošao po licu, onako kako samo on zna. Naježila sam se, tišina je pjevala svoju priču dok me on na rukama unio u kuću.
-Malena moja... – tiho mi je šapnuo na uho, njegov toplih dan je škakljao moje uho. Tiho se zahihotao i maknuo mi pramen kose s lica. Odgovorila sam mu smiješkom te se približila njegovom licu. Još uvijek sam osjećala leptiriće u trbuhu kao i prvog dana kada sam ga srela, uvijek bi mi se „odsjekle noge“ kada bih ga vidjela na ulici, bila sam neizmjerno, ludo, intenzivno zaljubljena u njega.
-Što si mi ti radila danas? – upitao me.
-Naspavala sam se, konačno. Pospremila malo kuću i pomogla sam Adrijani oko neke skripte s faksa. – uputih mu smiješak.
-Lijepo. – ponovno mi se osmjehnuo sa nevjerojatnom količinom ljubavi u očima.
-Gdje si ti bio? Rano si otišao iz kreveta.
-Ma, imao sam nekog neodgodivog posla. Tata me nešto trebao.
-Aha, nego, imam tu neki film. Izgleda da je neka sladunjava romantična komedija, što kažeš? Želiš gledati sa mnom?
-Ma, s tobom bih gledao i dokumentarac o nilskim konjima. – oboje smo se nasmijali na to. Teško mi je bilo otići iz njegovog zagrljaja, no otišla sam upaliti film. Darian se protegnuo na krevetu te me odmjerio od glave do pete.
-Mali, odmjeravaš me, ha?
-Moram malo. – ponovno smo se nasmijali.
-Eh, pa neću još dugo ovako izgledati... – okrenula sam se te upalila kućno kino. Za nekoliko sekundi počela je uvodna špica filma. Vratila sam se natrag u Darianov zagrljaj, nježno mi je prstim prošao kroz dugu, smeđu kosu i utisnuo mi poljubac u obraz.
-Ne želim više ćuti ništa na temu tvojeg izgleda kada ćeš biti u višem stupnju trudnoće. Za mene si ti najljepša, samo me tvoj osmijeh doslovno obara, samo me tvoje oči znaju duboko u dušu, samo me tvoje usne najbolje ljube. Tebe volim, ma kakva bila.
-Znam to, volim te više nego što ćeš ikada zamisliti. No, svejedno me strah...
-I mene je strah, mladi smo. No, što je, tu je. Zajedno možemo sve, pa i odgojiti to dijete.
-Znam. – na te riječi on me poljubio u ćelo. Film je počeo, nekako mi se cijelo vrijeme činilo da ga uopće nije pratio. Iskreno, nisam niti ja. Igrala sam se s njegovim prstima, a on s mojom kosom. Zezao me, a ja sam se pravila da sam ljuta na njega. Bili smo nekako bezbrižni, kao mala djeca, nakon svega. Iako maloljetnička trudnoća nije najbolja stvar, znala sam da smo ispravno odlučili. Nema osobe koja bi mi Dariana zamijenila i duboko u sebi sam znala da želim da žilama mojeg djeteta teče njegova krv pomiješana mojom. Rukom mi je mazio trbuh i nježno me ljuljao, kao malo dijete. Skupa smo zaspali na krevetu, zagrljeni, dok se film bližio kraju...

Po starom, dobrom običaju, stvari nikada ne ispadnu onakve kakve mi želimo da budu. „Uopće je glupo pomišljati da će se ova situacija riješiti samo tako.“, promrsih sam sebi u bradu. Pljuštanje kiše se pojačalo, požurio sam sâm sebe i nastavio s hodom, no ovaj put ubrzanije. Točno sam osjećao svaki otkucaj svojeg srca, kao malo dijete u trenutku kada treba dobiti iščekivanu igračku, ali ovo nije bio trenutak za veselje... nimalo. Hodajući sam se osvrnuo, i to ne po prvi put. Osvrtao sam se svakih 10 sekundi, nisam mogao izbrisati osjećaj koji je ležao u meni. Brzo prijeđoh cestu i zaputih se na mjesto dogovora. Očito sam uranio, nikoga nije bilo. „Još nekoliko minuta provedenih u miru...“, pomislih. Promatrao sam pukotine u zidu haustora koji je bio išaran kojekakvim grafitima i oblijepljen letcima za brze kredite bez jamaca. Zidovi su bili posve vlažni, zgrada je bila poprilično stara, što sam drugo mogao očekivati? Da će me dočekati svježe oličen haustor? Naravno da ne. Naslonio sam se na već spomenuti vlažni zid i čekao, jedino mi je to preostajalo. Bivao sam nervozniji iz sekunde u sekundu, naposlijetku sam hodao ukrug i sebi pričao u bradu. Iz tog suludog stanja su me prenuli teški koraci koji su se približavali ulazu u haustor. Zastao sam i udahnuo zrak koji je također odisao vlagom, srce mi je na trenutak zastalo, pokušao sam ostati skuliran, ako je to ikako bilo moguće. Ušao je onim svojim bahatim hodom koji poručuje „Ja sam iznad svih vas, crknite.“, ostao je potpun isti. Crte lice mu se nisu nimalo promijenile, još uvijek je imao baby face, no njegove oči su bile pune gorčine i prijezira. Ponovno sam duboko udahnuo, on je zastao i uputio mi sarkastičan osmijeh, a ja sam samo progutao knedlu koja je mirovala kao tempirana bomba u dnu grla. Još uvijek je nosio tamnu odjeću, građa tijela mu se popravila, barem koliko sam uspio vidjeti ispod teške, crne jakne. Usta su mi bila suha i dao bih se kladiti da bi mi glas podrhtavao da sam prvi započeo razgovor. No, on je prvi počeo.
-Dugo se nismo vidjeli. – ponovno je nabacio taj sarkastičan osmijeh kojeg mrzim iz dna duše.
-Da, nasreću. –promrsio sam, no ipak sam znao da me je savršeno dobro ćuo.
-Oh, postao si bahat. Zašto se uopće čudim? – osvrnuo se te me opet prodorno promotrio.
-Očito sam se na tebe ugledao. – srce mi je kucalo nevjerojatnom brzinom.
-Hm... To ti najbolje znaš.
-Zašto sam ja uopće ovdje s tobom? Što želiš? Bilo mi je savršeno dobro kada nisi bio dio mog života. Čemu sada sve ovo?
-Znaš ti dobro čemu sve ovo. Ne pravi se glup. Želim istinu.
-Kakvu istinu? Prestani govoriti u jebenim šiframa! Reci već jednom što točno želiš.
-Ti si ubio mamu, to ti je savršeno jasno. – odvratio mi je.
-O čemu ti pričaš? I sam znaš da je mama umrla od tumora, zašto me podsjećaš na to? – osjetio sam da su mi se oči napunile suzama, glas mi je podrhtavao pod naletima vjetra koji su ulazili u haustor.
-Ona je umrla zbog tebe, svi su novci otišli na tvoje jebeno školovanje i kvazi sportsku karijeru, a tebe nije bilo nimalo briga. Uopće te više ne doživljavam kao brata, za mene si stranac, stranac kojeg prezirem.
-Kako možeš tako govoriti? Ti se ne sjećaš da su doktori rekli da nema lijeka protiv tumora?
-Ne budi licemjer, gadiš mi se. Gadiš!
-Nemam namjeru voditi ovakav razgovor s tobom, kada ćeš biti imalo civiliziran, javi mi se. – brzo sam se okrenuo i napustio taj jebeni haustor. Naježio sam se zbog hladnog strujanja vjetra, teškim koracima sam se približavao tramvajskoj stanici. Kiša je ponovno počela padati, samo ovog puta jače nego prije. Natopila mi je jaknu i kosu čije sam pramenove cijelo vrijeme sklanjao s lica. Desetak minuta sam čekao prokleti tramvaj, pojavio se baš onda kada sam mislio krenuti pješice. Progurao sam se kroz gomilu i sjeo na stražnje sjedalo. Pogled sam uputio prema sjeveru grada. „Ramona“, prošaptao sam. Želio sam je što prije zagrliti, staviti ruku na njen trbuh u kojem nosi našu bebu, umirao sam za trenutkom kada ću ponovno osjetiti miris njene duge, smeđe kose. Pratio sam igru kišnih kapljica na staklu tramvaja... Prvi izađoh vani kada se tramvaj zaustavio. Nekoliko prvih koraka sam prohodao, a ostale protrčao. „Moram je vidjeti, moram“, još uvijek sam savršeno dobro ćuo kucanje vlastitog srca.

Iskrao sam se na prstima iz kreveta kojeg je obuzimala toplina njenog tijela, njene neodoljivo meke kože, cijelog njenog bića. Kosa joj je dijelom bila zabačena preko lica što je upotpunjavalo moju tvrdnju da izgleda prelijepo dok spava. Pune, meke usne nehotično su se rastvorile, ali trenutak kasnije, osvanuo joj je osmjeh na licu. Okrenula se na drugu stranu, primivši si lijevom rukom smeđi pramen kose s notom zlaćane boje koji joj je počivao na licu. „Smiješi se dok spava, moram joj to reći dok će biti budna“, proletjelo mi je kroz glavu. Iako je proteklih dana kiša neumorno padala, toga jutra probudilo se sunce i obasjalo sve oko sebe. Tople zrake sunca padale su na njenu svilenkastu kožu dok je ona, još uvijek nevino spavala, kao da je bila zaštićena ispod vlastitog staklenog zvona, gdje ne mogu doprijeti sve nedaće ovog svijeta. Pretpostavljam da joj je grlo bilo suho, nekoliko puta je pokušala progutati slinu, no refleksno se okrenula u drugu stranu, što mi je na neki način pokvarilo pogled. Anđeosko lice bivalo joj je okrenuto na drugu stranu. Slučajno sam pogledao na sat koji mi je majka kupila davnih dana, rekavši kako se nada da ću ga nositi jednom, kada ću biti veći. Zapeklo me u grudima pobuđeno sjećanje na nju. Vrijeme je proletjelo, što nije nimalo čudno. Uvijek je to tako dok sam uz Monu. Na neki način je bila moj anđeo čuvar, uz nju sam ponovno vjerovao da zaista postoji dobro u svim ljudima, pobudila je sve moguće i nemoguće osjećaje unutar mojeg bića, uvjerila me da još uvijek postoji ona iskrena, neiskvarena ljubav. I na tome joj nikada neću prestati biti zahvalan. Bio sam nevjerojatno zaljubljen u nju, iako smo hodali relativno kratko, tek nekoliko mjeseci, uspjela me potpuno uvjeriti da je ona osoba za koju će u mojem srcu uvijek biti mjesta. Još jednom sam bacio pogled na sat i skrenuo pogled na nju. Spokojno je spavala dok se kupala u toplini sunčevih zraka. „Prelijepa je“, pomislih. Utisnuo sam joj meki, gotovo nečujni poljubac u ćelo i obukao jaknu. Nisam želio maknuti oči sa nje, no nažalost, morao sam. Na noćnome ormariću sam joj ostavio ceduljicu s objašnjenjem zbog kojeg sam se morao odvojiti od nje prije nego što sam želio. Prišao sam joj još jednom bliže sa željom da je poljubim, no odmaknuo sam se, ne želeći je probuditi. Gotovo nečujno sam sišao u dnevni boravak, željevši provjeriti da zaista nema nikoga tko je vidio da sam bio tu, osim naravno, Ramone.

***

Iznenadio me zrak koji je bio neobično topao za ovaj dio godine, sve oko mene je bilo obasjano sjajnom svjetlošću, kao u snu. Pomislio sam da će sunce probuditi Ramonu, u glavi mi se pojavila slika njenog lica, ozarenog svjetlošću. Ubrazao sam hod, nisam želio zakasniti. Vreva grada rasla je svakom minutom, promet je bivao sve gušći, iako nije bilo niti 9 sati. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se uopće sjetim koji je dan. Misli kao da su mi bježale, s jedne teme na drugu, osjećao sam se zbunjeno. „Samo da sve što prije riješim, samo to.“ – promumljao sam sebi u bradu. U ušima mi je odjekivala prigušena buka prometa, kao neki tupi udarac. Nehotično sam ponovno pogledao na sat čekajući pritom paljenje zelenog svjetla namijenjenog pješacima na semaforu. „Kvragu“, promrsio sam sebi u bradu. Velikim koracima sam grabio naprijed nastojeći zanemariti ljude oko sebe, brzo sam izvadio mobitel iz džepa jakne i pogledao Ramoninu sliku koja je bila na pozadini. Njezin očaravajući osmijeh i predivne oči neobjašnjive boje su me tjerale da što prije završim sa svime time. „Ne smijem si dopustiti da je izgubim. Ne smijem.“, naredio sam sebi. Koračao sam gotovo nečujnim koracima prema stajalištu tramvaja, iako je bilo još uvijek prilično sunčano, vjetar je lomio čaroliju topline. Duboko udahnuvši, povukao sam posve hladan zrak koji me zapekao u dubini grla. Iz dubokog lutanja mislima me prenula zvonjava mobitela. Nespretno sam izvadio mobitel i javio se.
-Što je? – ćuo sam ubrzanje vlastitog bíla. Završio sam razgovor što sam prije mogao i natrag spremio mobitel u džep. Nemirno sam se vrtio u mjestu, osjećao sam kako mi ponestaje kisika, ruke su mi bile obavijene znojem, a nervoza se slijevala u litrama mojim tijelom. Nekoliko puta sam pročistio grlo ne bi li došao do potrebne količine kisika. Ponovno sam duboko udahnuo, i to me ponovno zapeklo u grlu, no nisam mario. Sunce je i dalje širilo svoju toplinu, da ljudi nisu bili obućeni u jakne, pomislio bih da je početak ljeta. Počeo sam se približavati tramavaju kad sam vidio da ide, ljudi su se, po običaju, naguravali kao i uvijek, širokim koracima uđoh i sjedoh na prvo slobodno mjesto. Neka starija baka me ošinula pogledom namjeravajući mi dati do znanja da bi bilo kulturno da joj prepustim mjesto, no samo sam okrenuo glavu na drugu stranu. Uputio sam svoj pogled prema gradu koji se gubio u beskonačnosti. Razmišljanja su me povela daleko i nisam ni primjetio da sam otišao dvije stanice dalje od planiranog. Prenuo sam se iz razmišljanja i izašao iz tramvaja te odlučio ostatak puta skratiti hodanjem. Sunčeve zrake su se povukle, nebo je poprimilo sivu boju s tamnoplavim nijansama, vjetar je ponovno počeo puhati noseći sa sobom sitne kapljice kiše koje su mi klizile niz obraze... ili su to bile suze?

Nosnice su mi se ispunile mirisom njegove kose, a sa njegovog tijela se širio neodoljiv miris koji je opijao i tjerao me da se uštipnem ne bih li se uvjerila da ne sanjam. Kosa mu je bila vidljivo kraća, što me na neki način i rastužilo, ali i razveselilo zato što je i dalje bio neodoljivo privlačan. Nakon nekoliko minuta me lagano spustio na zemlju gledajući me svojim beskrajno plavim očima. U njima sam se uvijek gubila, postojalo je nešto što nisam mogla dešifrirati, nešto u njegovom pogledu. Čak i kada je bio veoma sretan, doza sjete i tuge se mogla nazirati u njegovim očima, i upravo me baš ta činjenica obarala sa nogu svakog puta kada bih ga pogledala. Nisam mogla izdržati, a da ne prokomentiram njegovu novu frizuru.
-Čini li se to meni, ili ti imaš kraću kosu? – rekoh mu držeći ga za ruku i smiješeći se.
-Ne čini ti se, malo promjene ne može štetiti.
-Naravno da ne može. – osmjehnuh mu se ponovno.
-Dariane, ovaj... Smijem te nešto pitati? – negodovala sam i lomila barijere u sebi.
-Znaš da me možeš sve pitati. – iz njegovih plavih očiju sijavala je toplina, a ona hladnoća koja je obično uvijek u pozadini bivala je nekako zaboravljena u pogledu koji mi je uputio. Govorila sam si tiho nešto u bradu, gledala u pod i još uvijek se premišljala hoću li ga pitati ili ne. Skupih hrabrost, pogledom nađoh njegove oči koje su mi ulijevale nadu i jednostavno pitah.
-Ljutiš li se, na mene? Zbog svega toga što se u zadnje vrijeme dogodilo...? – nakon ubokog uzdaha iz mene su počele navirati suze, nisam se mogla, a podsvjesno niti željela suzdržavati. Zatekla sam ga tim pitanjem i plakanjem, ali on je kao i uvijek bio kao anđeo prema meni. Toplim vršcima prstiju mi je prešao preko jagodica i obrisao suze te me još jednom prodorno pogledao.
-Nemoj me ljutiti. Sjećaš se što sam ti rekao? Ne postojiš ti, ne postojim ja, postojimo mi. I ja sam uz tebe, uvijek, vjeruj u to. One večeri, osjećao sam kao da u rukama držim nešto najsvetije na svijetu, i za mene to nije bio samo seks, za mene je to bilo nešto puno posebnije... – zašutio je na trenutak, uzdahnuo i nastavio.
-Ne znam sada što i kako ćemo, čak me pomalo i strah rekacije tvoje i moje obitelji kada će doznati, ali ne žalim za ničim. I sretan sam, stvarno jesam, imam tebe, a ti... Ti si mi sve. Istina, nisam sve ovako zamišljao, ali mi imamo svoj svemir u kojem nam nitko nije potreban, a svi su u njega dobrodošli. – usne su mi lagano drhturile dok je svojim rukama primio moje i dok se toplina njegovog tijela prenijela na moje. Gledala sam ga suznim očima, punima nade i samo naslonila svoju glavu na njegova prsa. Polako me podignuo i na rukama nosio do obližnje klupice, moja glava je spokojno počivala na njegovom ramenu i znala sam, duboko u sebi da će zaista sve biti u redu. Njihao me polako kao malo dijete i brisao suze koje su mi tiho tekle niz obraze. Nekoliko minuta kasnije zazvonio mi je mobitel, bio je to mamin poziv.
-Da? – javih se.
-Mona, tata i ja idemo kod bake i djeda na večeru, a Arijana će prespavati kod prijateljice. Jel' OK to? – ćulo se sa druge strane žice.
-Je, nema problema, ja ću ionako ubrzo doma, pogledati ću film i idem spavati, umorna sam. – slagah nehotice.
-U redu, ako trebaš nešto, nazovi nas. Čuvaj se mala.
-Hoću mama. – rekoh i prekinuh razgovor.
-Moraš li danas ići kući? – upitah Dariana koji je promatrao sa znatiželjom svaki moj pokret.
-Ne moram, zašto? – pravio se kao da ne zna na što „ciljam“.
-Pa... Ja sam večeras sama doma, a stvarno ne želim biti sama večeras, štoviše, želim biti s tobom... Pa sam mislila ako bi htio... – ispitivačkim pogledom ispod obrva me još uvijek pažljiva gledao.
-I sad te zanima moj odgovor? Pogađaj. – nasmijao se i čvrsto zagrlio.
-Pa... 'Ajmo reći da me zanima. – rekoh dok sam prebirala prste njegove ruke.
-Diži guzu maleno moje. – ponovio je onaj isti smiješak kao maloprije, ovoga puta je bio samo malo glasniji. – dignuh se i krenuli smo putem moje kuće. On je kao malo dijete hodao po svakoj lokvi i tjerao mene da činim isto. Držali smo se za ruke i glupirali cestom dok su nas slučajni prolaznici gledali sa osmijehom prisječajući se svojih ljubavi. U glavi mi se još uvijek vrtjela ona njegova rečenica, „imamo svoj svemir u kojem nam nitko nije potreban, ali svi su u njega dobrodošli“. Bio je onaj san koji sam uvijek sanjala, momak kojeg sam priželjkivala i spoznaja da je takav dečko stvaran, da je moj i da me voli, da, baš ta spoznaja me punila srećom neizmjerno. U neočekivanom trenutku njegov glas je počeo pjevati stihove Pilota, stihove one iste pjesme koju smo slušali zajedno u parku. Sporim koracima smo hodali prema kući i promatrali zvijezde.
-Vidiš onu tamo zvijezdu, ona koja izgleda kao da je zaboravljena? – upitao me.
-Vidim. Zašto? – vratih mu pitanjem.
-Lijepa je zar ne? – nasmijao se dok su mu se oči svijetlile pod mjesečinom.
-Jest, lijepa je. To je tvoja zvijezda? – luckasto ga upitah.
-Nije.
-Koja je tvoja zvijezda? – uputih mu pogled.
-Moja zvijezda upravo gleda u mene. – prstima mi je lagano prošao kroz kosu i ustisnuo topao poljubac na ćelo. Utisnuh mu topao poljubac na njegove mekane usne otključavajući vrata kuće. Ušao je na vršcima prstiju iako nije bilo nikoga u kući. Upalih malenu lampu pored stepenica. Bio je prekrasan pod njenom svjetlošću, osmijeh je obarao, a oči, kojima sam fascinirana uvijek, sjajile su se kao nikada.
-Idemo gore u moju sobu ili želiš ovdje ostati? – upitah ga grleći.
-Svejedno mi je, dok sam s tobom, nije mi važno ni mjesto, ni vrijeme... – otišli smo u moju sobu smijući se mojoj nespretnosti. Bili smo sretni što ćemo još jednu noć provesti skupa, srce mi je ubrzano kucalo pri svakom pogledu koji mi je uputio. Upalili smo televizor i pustili neki sladunjav, američki filmić na DVD-u. Legnuo je na moj krevet pod toplu deku i promatrao me dok sam svlačila traperice i jaknu. Legnula sam pored njega i smjestila svoju glavu u njegov zagrljaj. U početku smo pratili radnju filma, Darian je vršcima prstiju lijeve ruke prolazio po mojem ramenu dok mu je druga ruka bila oko mojeg struka. Osjećala sam se voljeno. Skupa smo se smijali na svaku idiotariju u filmu, uživali u malim stvarima, zagrljeni u mraku te obasjavani svjetlošću televizora. Počeo me češkati po leđima, nježno i polako, godilo mi je. Spustio je glavu prema mojoj, usne su nam se približile, iskrice su se osjećale u zraku, njegov dan sam osjetila na svojem vratu kojeg je ljubio toplim usnama. Prstima je prolazio mojim tijelom kao po tipkama klavira. Sporim pokretima ljubeći mi poprsje skinuo mi je majicu, ostavljao je miris po mojoj koži. Ljubili smo se dugo, rukom sam ga mazila po leđima i skidala njegovu majicu. Nekoliko puta mi je neodoljivo prošao kroz kosu da sam se trznula. Predobro me poznavao. Nastavio me ljubiti, unijeo se u svaki dodir, svaki poljubac, svaki pogled upućen prema meni. Iskrice koje su plesale u zraku te noći spustili su se na naša tijela koja su bila priljubljena u jedno...

-Došla sam! – viknuh sa ulaznih vrata. Kuća je bila prazna, činilo se kao da su svi negdje otišli. Mamu sam zamijetila tek dok sam došla u kuhinju po čašu vode.
-Ti si tu. – reče ona.
-Sad sam došla, nisi me čula? – rekoh u razmacima ispijanja vode.
-Nisam, jesi gladna? Složila sam ručak. – upitala me majka. Prva misao bila mi je „Sada jedeš za dvoje, za još nekoga, a ne samo za sebe.“.
-Može. Gdje je tata? – upitah.
-Otišao je do kolege s posla, pomoći mu oko popravka auta.
-Gdje je Arijana?
-U kinu je sa nekom kolegicom sa faxa.
-Aha, dobro. – polako smo mama i ja jele juhu te povremeno pogledavale kroz kuhinjski prozor čiji se pogled prostirao na stražnji dio dvorišta. Nešto me tjeralo da počnem priču o trudnoći maloljetnica, ali ipak sam se suzdržavala, od straha ili nečeg drugog, ne znam ni sama.
-Ukusno je. – rekoh. Sklopovi u mojoj glavi su se miješali i sve ja nalikovalo na jedan veliki nered, nered kojeg nitko nije mogao počistiti, nered čiji sam krivac ja i moje neodgovorno ponašanje. „Upropastila si život“ pomislih u sebi. Trebala mi je potpora, potpora mame, tate, Arijane, a najviše od svega, potreban mi je bio...on. Darian. Razmišljala sam ljuti li se, mrzi li me, voli li me još uvijek onako kako mi je govorio. Tisuću pitanja, a odgovori se nisu nazirali. Tisuću briga koje su tek počele moriti moju tinejdžersku glavu. Prvi seks trebao je ostati u mojem sjećanju kao najljepša stvar, kao čin kojim smo dali dio sebe jedan drugome. I bilo je tako, ali... Uvijek postoji ono „ali“ kojeg mrzim. To „ali“ ovog je puta bilo dijete. Njegovo i moje, naše.
-Zamišljena si mi nešto. – izusti mama usmjeravajući pogled prema meni.
-Ma nisam, ne, čini ti se.
-Ako ti tako kažeš...
-Stvarno, čini ti se, a i glava me nešto počela boljeti. – slagah nepromišljeno.
-Pojedi to i odmori se malo, bit' će bolje.
-Hoću. Gotova sam, idem gore, posudila sam novu knjigu. Zanimljiva je, opisuje život trudne maloljetnice. – nisam bila posudila nikakvu knjigu, pokušavala sam ipak doznati njeno mišljenje o toj temi da bih znala kako će se ponijeti i kako reagirati na to što sam, trudna.
-Ah, i te si djevojke svašta natovare za vrat s tako malo godina... – reče ona uzimajući tanjure sa stola.
-Ali one nisu krive, jednostavno im se dogodilo... – nastavih.
-Jesu, krive su. Nisu pazile, takvo što se ne događa samo tako. – mama je ostajala pri svome.
-To se zaista može svakome dogoditi.
-Može, nepažnjom.
-Ali nisu oni krivi, jednostavno splet nesretnih okolnosti. – rekoh.
-Ne znam, ne želim uopće razmišljati što bih ja učinila da moja kći ostane trudna u maloljetničkim godinama. – mislim da me ta rečenica najviše dotukla, ali što sam drugo mogla očekivati? Skrivala se misao duboko u mojoj glavi da potporu dobiti neću sa mamine strane, iako ona još ne zna, ja znam kako bi sve to izgledalo. Razočarala bih ju, a onda bi mi ona rekla da Arijana nebi bila trudna maloljetnica. Najviše me smetalo to uspoređivanje, uspoređivanje Arijane i mene, a mi smo tako različite, kao nebo i zemlja. No, opet bi Arijana bila bolja, taman se ja postavila na trepavice.
-Svejedno. Idem gore, uživaj. – rekoh penjajući se stepenicama. Uđoh u sobu i zastadoh pored prozora, onog s kojeg smo Darian i ja one fatalne večeri gledali mjesečinu. Nešto je bilo u zraku, nešto što mi nije dalo normalno disati, normalno funkcionirati, koliko god me majka uzrujala svojim komentarima, nešto se u meni događalo, nešto što se ne može objasniti. Uzeh mobitel sa radnog stola i otipkah Darianov broj. Nakon nekoliko sekundi se javio. Njegov me glas umirio, njegove riječi... Dogovorili smo se za sastanak na školskom igralištu. Uzeh jaknu iz ormara i spustih se u predvorje kuće. Mama nije bila tu, vjerojatno se zatvorila u ured sa gomilom svojih papira. Izađoh na stražnja vrata koja sam one večeri otvorila Darianu. Zrak je bio izrazito hladan i kao da mi je grickao obraze, iako zima još službeno nije počela. Lišća odavno nije bilo na granama drveća, asfalt je bio mokar zbog padanja kiše, toga puta nisam gazila u svaku lokvu koju bih našla na cesti. Bila sam nekako nostalgična, željela sam vratiti one trenutke iz parka, kada smo slušali Pilote, kada mi je Darian pjevao... Neizmjerno mi je nedostajao i željela sam zamrznuti trenutak kada ću mu opet biti u zagrljaju. Vidjela sam ga iz daljine kako je šetao košarkaškim terenom sa kapuljačom na glavi. Približih mu se, on se naglo okrenuo i odmah nabacio osmjeh.
-Malena... – dignuo me i čvrsto zagrlio, onako kako to samo on zna. I žalim što taj trenutak nisam mogla zamrznuti.

U kupaonici je postajalo sve više vruće, ili se to samo meni činilo. Bilo kako bilo, znojila sam se neizmjerno dok sam svake sekunde pogledavala na sat. Minute su se činile poput vječnosti, sve duže i duže, kao da su se namjerno odugovlačile. Poželjela sam vrištati, ali nisam da nebi Jelena moj vrisak krivo shvatila i da nebi nastala sveopća panika. Promatrah upute još jednom, tek toliko da budem sigurna. Sjela sam na WC školjku i čekala, ionako mi je samo to preostalo. Podignuh glavu i vidjeh da je onih drugih 5 minuta prošlo, bilo je vrijeme za očitavanje rezultata testa.
-Ako se crtica pojavi i u četverokutnom prozorčiću, trudna si. Tad si zajebala stvar. Ako se tamo pojavi, gotovo je. – ponavljala sam sama sebi naglas. Uzeh test i upute. Tijelom mi se razlijevala čas hladnoća, čas toplina, obuzimao me ogroman strah i poželjela sam se probuditi iz te noćne more.
-Da samo sve bude kao prije... Molim te, Bože. – glas mi je podrhtavao.
Usporedih test i upute, u četverokutnom prozorčiću se pojavila linija, linija koja je značila pozitivan rezultat. Linija koja je značila trudnoću.
-To... To ne može biti istina. – jecala sam kroz suze. Uzela sam drugi, nekorišteni test te sam išla potvrditi tada ne samo sumnju u svoju trudnoću. Minute su se ponovno vukle, u glavi mi je tutnjalo, više zujalo. Kajala sam se što nisam zvala Dariana, bilo bi mi lakše, ali tada je bilo kasno za ispravke, kasno za ispravke svega. Pred očima su mi se vrtjele slike novorođenčadi, slike pelena, slike dječjih soba, slike svega onoga što sam očekivala tek 10 godina kasnije, a to što bi se trebalo dogoditi za 10 godina, događalo se upravo tada. Reakciju mame i tate nisam mogla zamisliti, vjerojatno zato što nisam htjela. Ponovno bih bila uspoređivana s Arijanom koja nije ostala trudna u srednjoj školi, koja uspješno završava fakultet s najboljim ocjenama, ona koja je san svake idilično neidilične obitelji. Začudo, dok sam to svemu tome razmišljala, shvatih da je 5 minuta prošlo. Bilo je vrijeme za potvrđivanjem svega, potvrđivanjem onoga što nebi trebalo biti potvrđeno.
-Drži se. – izustih sama sebi. Bio je pozitivan, baš kao i prvi. U četverokutnom prozorčiću se pojavila linija. Linija za koju sam znala da će se pojaviti. Ustah se sa WC školjke i dođoh do umivaonika. Rukama sam grabila mlazove toplohladne vode i umivala problijeđeno lice. Šminka mi se potpuno razmazala, oko očiju su ostali crni mlazovi suza, puder razmazan, oči u suzama... Tada mi je sve to značilo ništa, po prvi put mi nije bilo važno jesam li pravilno našminkana, jesu li mi obrve počupane, ništa od toga mi nije bilo važno. Mogućnost razmišljanja sam isključila iz svoje glave, mislila sam da ću si kosu počupati od brige i plača, ali nije bilo tako. Osjećala sam se izrazito usamljeno, kao da sam jedina osoba u ovome hladnom svijetu, iako sam znala da se ljudima događaju puno gore stvari te da je Darianovo i moje dijete zapravo plod one predivne večeri i naše ljubavi. No, budimo realni, tko suosjeća sa drugima kada zna da će postati maloljetni roditelj?! Ostala sam još nekoliko minuta u Jeleninoj savršeno, velikoj kupaonici gledajući svoj odraz na ogledalu. Jelena je polako otvorila vrata i približila mi se.
-Što... Što kažu testovi? – glas joj je podrhtavao.
-Što misliš što kažu? – brisala sam lice svijetloružičastim mekanim ručnikom. Jelena me zagrlila, tako zagrljenje smo stajale u kupaonici.
-Što ćeš sad? – upitala me.
-Ne znam. Za početak ću nazvati Dariana. Idemo van, nije mi dobro ovdje. – izađosmo skupa iz kupaonice i krenusmo prema njezinoj sobi. Tražila sam mobitel u torbi te kada sam ga našla, nazvala sam Dariana. Dogovorili smo se za sastanak u obližnjem kafiću.
-Idem sad. – rekoh.
-Čuvaj se mala, nije kraj, sve se da srediti. Imaš Dariana, on te voli, upamti to. – Jelena mi je utisnula prijateljski poljubac u lijevi obraz. Izađoh iz njezine kuće, vjetar je lagano pirio i nosio lišće koje se zadržavalo na ulicama.

Osjećala sam se izrazito loše i samo sam legla u krevet te utonula u san. Mislim da sam ček imala blagu temperaturu, obrazi su mi gorjeli, a tijelo mi se treslo kao za velikog potresa. Nedjeljno jutro za mene je otpočelo u 10 sati. Obavila sam svoje jutarnje rituale i sišla u kuhinju. Mama je pripremala doručak i nosila ljuti oklop na licu zbog sinoćnje svađe i dernjave. Pozdravila sam je, ali ona mi je samo natočila čaj u šalicu koju mi je poklonila Jelena za prošli rođendan.
-Ljuta si. – kažem.
-Trebala bih biti? – upita majka.
-Ne znam. – odvratim.
-Samo se nadam da će tebe sve to proći, ne namjeravam tolerirati takvo ponašanje. – rekla je posezajući za šečerom na gornjoj polici.
-OK. Idem ja do Jelene, treba me nešto u vezi referata iz kemije.
-Hočeš se vratiti do ručka?
-Hoću.
Obukoh jaknu koja je visjela na vješalici u hodniku i uputih se do Jelenine kuće koja je bila udaljena od moje kojih desetak minuta. Dok sam koračala nisam ni o čemu razmišljala, glava mi je zjapila prazna, bez ikakvih misli. Možda je tako i bolje, što sam manje razmišljala tim više mi je bilo lakše. Razmišljanje te zapravo okonča, zarobljen sam sa svojim duhom u bezizlaznoj situaciji. Približavala sam se velikoj i naizgled modernoj kući u blizini zelenog parka. Pozvonih na otmjena ulazna vrata te pričekah nekoliko sekundi dok nisam čula okretanje ključa. Otvorila mi je Jelenina mama.
-Dobar dan! Jelena je tu? – ljubazno pozdravih i upitah.
-Ramona! Uđi, Jelena je u svojoj sobi. – srdačno me pozdravila Jelenina mama i ja sam krenula već poznatim putem do Jelenine sobe. Pokucah dva puta zbog postera koji upozorava da nema ulaska bez kucanja. Jelena je bila zavaljena na svojem krevetu sa slušalicama svog iPoda u ušima. Istog trena me primjetila te ugasila iPod i sjela pored mene. Čekala je da počnem pričati, ali ja nisam znala odakle da krenem.
-Spremna sam. Moramo se riješiti sumnje više. – time sam aludirala na moju spremnost za test trudnoće.
-Tu su. – okrenula se i iz ladice izvadila čak tri testa za trudnoću.
-Tri?
-Da budemo sigurni.
-Što ako nas vidi tvoja mama?
-Ma neće, ona ide sada kod bake. Mislim da je već otišla. – Jelena je otišla do dnevnog boravka i provjerila jesmo li same. Vratila se natrag u sobu.
-I? – upitah.
-Otišla je. Hočeš ti zvati Dariana ili...?
-Predomislila sam se. Idem se riješiti toga odmah sad, sama. – bilo me strah, ali nisam to pokazivala.
-Izgledaš smireno. – odvrati Jelena. Vjerojatno i jesam izgledala smireno, ali to nije bilo stanje mojeg unutarnjeg bića.
-Nevažan je moj izgled sad. – rekoh.
-Da, u pravu si.
-Ništa, idem ja sad do kupaonice, radit ću sve po uputama pa ćemo vidjeti. – rekoh pritom gledajući Jelenu ravno u oči hladnim pogledom u kojem je bio strah, samo strah i ništa više od straha.
-Sve će biti u redu. – Jelena me primila za čvrsto za ruku, osjetila sam toplinu njene ruke kako se polako prolijevala unutar mene.
-Idem. – izašla sam iz Jelenine sobe i krenula već poznatim hodnikom, stala sam ispred zadnjih vrata na dnu hodnika. Stajala sam ispred vrata kupaonice barem minutu, primih kvaku vrata i uđoh. Kupaonica je poprimila miris gela za tuširanje, miris se razlijevao po prostoriji i sve je poprimilo notu mirisa kokosa i meda. Jelenina kuća je zaista imala prostranu kupaonicu, veliku kadu i ogromno ogledalo. Priđoh bliže ogledalu i pogledah svoj odraz. Podočnjaci su bili tamnoljubičasti, oči hladne, obrazi bijeli poput snijega, a osmjehu nije bilo ni traga. Trznuh se i otvorih kutiju testa za trudnoću. Izvadih upute i tu malu napravicu koja mi je trebala odrediti život. Brzo pročitah upute i napravih kako je stajalo u objašnjenju. Čekanje je bilo najgore.
-Još 5 minuta. Tada ćeš znati. Još samo 5 minuta. – rekoh sama sebi.

-Izgubila sam taj stav, ne znam. Dari, ako sam ja trudna, što onda? – rekoh dok su mi oči bile uperene u nepostojeću točku na tada već crnom nebu.
-Ne znam...
-Hočeš li me tjerati da pobacim? – gledala sam ga ravno u njegove plave oči, pomalo sa strahom od odgovora koji sam očekivala.
-Ma daj, nebi to nikad napravio... Pa znaš me, malena, ako si trudna, ta beba je plod naše ljubavi. Radije bih sebe ubio nego nju. Nikada. – još me čvršće zagrlio i ponovno poljubio u ćelo.
-Znam, pitam. Ali što ako sam trudna? Kako ćemo odgajati to dijete?
-Nešto ćemo već smisliti, ali najvažnije je da znaš da te neću napustiti, uz tebe sam. Što god da se dogodilo. Znaš to, jel' tako?
-Znam. – poljubila sam ga u obraz.
-To će dijete imati mamu i tatu, najbolju mamu na svijetu. I super tatu! – nasmijala sam se.
-Volim te. – rekoh.
-I ja tebe, ljubavi. Zajedno možemo sve. Sve.
-Sve. – ponovih. Ostali smo tako u parku zagrljeni, meni je postalo hladno pa me grijao. Slušali smo glazbu, ljubio me. Okus njegovih vrelih usana popravio je sve i dao mi snage da idem dalje. Bez obzira na sve posljedice. Razmišljala sam malo o tome što reći mami i tati ako sam trudna, takvo nešto im ne mogu prešutjeti. Nakon par minuta sam se udaljila od tih misli i potpuno se prepustila Darianu koji me držao kao kap vode na dlanu. Pustio je Pilote, svirala je naša pjesma. On nije pjevao, ljubio me. Sve je bilo tako nestvarno, poput sna iz kojeg ću se morati uskoro probuditi. Nastavio me ljuljati u svojem krilu kao malo dijete. Sekunde, minute, sati su prolazili. Morala sam kući, a i on također. Otpratio me do dvorišta gdje mi je ustisnuo svoj vreli poljubac. Uđoh u kuću, tata je pregledavao neke papire u dnevnom boravku, a mama je riješevala križaljku sjedeći na fotelji.
-O vidi ko' je došao! – oglasio se tata ne skidajući pogled sa svojih papira.
-Kako znaš da sam ja? Nisi ni maknuo pogled sa svih tih papira...
-Nema potrebe za tim tonom. Rekla sam ti već! – rekla je majka gledajući me ravno u oči.
-Dobro, nema ni potrebe za tvojim tonom. Savršeno dobro čujem. – poželjela sam vrištati.
-Čuj ti nju. Ramona, ja ne znam koji je vrag došao tebi, samo želim da se prestaneš tako bahato ponašati. Kada si vidjela Arijanu da se tako ponaša?
-Pa da! Sve mora biti savršeno, ja moram biti Arijanina kopija i svi sretni i zadovoljni. E, pa neće ići! – jurnula sam stepenicama u svoju sobu. Zaključala vrata i legnula na krevet.
-Otvaraj!!! – oboje su bili pred vratima moje sobe.
-Neću otvoriti. Pustite me na miru! – čula sam Arijanin glas koji je dopirao iz susjedne sobe, vikala je da se stišamo zato što uči.
-Uči u knjižnici! Ili još bolje, preseli se u fakultet! – poviknuh. Mama i tata su očito krenuli dolje, čula sam mamin glas koji je komentirao moje nedolično ponašanje, a ja sam samo željela malo mira. Nekoliko sekundi kasnije zazvonio mi je mobitel. Bila je to Jelena.
-Monči, ej.
-Ej. – rekoh sa dozom uzrujanosti.
-Što je bilo? Sve OK?
-Je. Reci.
-Pa... Htjela sam te pitati kada ti misliš kupiti taj test za trudnoću, mislim, da se riješimo svih tih nedoumica. Da znamo na čemu smo.
-Ne znam, ne mogu to doma. Našao bi netko.
-Možeš kod mene. Nije bed, stvarno.
-OK, može. Sutra?
-Dogovoreno. Hoćemo li biti samo ti i ja ili će i Darian biti sa nama?
-Ne znam. Što ti misliš?
-Ako će i on biti sa nama, tada će se moći iz prve ruke uvjeriti jesi li trudna ili ne.
-Znam. Pitati ću ga sutra.
-OK. Ajde' mala, drži mi se. Sve će biti u redu.
-Volim te, srećo.
-I ja tebe.
Spustila sam slušalicu.

-Idemo? – upitah nakon još nekoliko minuta koje smo Jelena i ja provele u kafiću.
-Ajde. – rekla je Jelena još uvijek vidno uznemirena i nervozna.
-Gdje ćemo? Što planiraš kupiti? – željela sam joj odvući pažnju i misli sa teme o trudnoći.
-Ne znam... Planirala sam kupiti novu jaknu i traperice. Ma zapravo, najbolje je da odemo kući.
-A daj... Misliš da meni nije teško? Je, teško mi je. Opet, ne znamo jesam li trudna ili ne, možda je sve to samo jedan veliki nesporazum.
-Dobro, nadajmo se da jest. Idemo. – Jelena me primila za ruku kao malo dijete i zajedno smo izašle iz kafića. Tih dva sata provedena zajedno smo pokušavale odvratiti misli jedna drugoj od mogućih posljedica Darianovog i mojeg spolnog odnosa. Bilo mi je jasno da kasnije moram razgovarati sa Darianom, da dogovorimo kako ćemo sve. Da se pripremimo na najgore, ali mi to zajedno možemo... Lutale smo po shoping centrima, isprobavale odjeću, smijale se, zaboravile na sve što nas muči. Bila su to divna dva sata sa Jelenom. U njoj sam iznova nalazila prijateljicu i potporu. Mrak se polako spuštao, kupovina je bila obavljena i bilo je vrijeme da svaka pođe svojoj kući, osim toga, Darian i ja smo imali dogovor.



Polako sam koračala prema kući, odužila dolazak kući za pola sata. Razmišljala sam o tome što ako sam zaista trudna? Kako će moj život tada izgledati? Zamišljala sam se sa trudničkim trbuhom, nikada više neće biti ovako savršeno ravan. Nikada više neću moći izaći van sa svojim društvo i vratiti se u gluho doba noći. Neću to moći zato što ću se morati brinuti za to dijete. Nikada više neću moći bezbrižno uživati u srednjoškolskim glupostima, neću moći zato što će mi misli stalno letjeti kako je beba, treba li joj nešto, spava li ili ne. Nastavila sam koračati, jednom rukom opipala trbuh koji je još uvijek bio ravan, suza mi počela teći niz obraz. Glas mi je bio promukao i počela sam se tresti. Usporila sam već dovoljno sporo hodanje kako bih skulirana došla kući. Ulazna vrata su bila nezaključana, što je prilično čudno pošto mama uvijek poslije 18 sati zaključava vrata, to joj je neka vrsta opsesije, valjda. Nečujno sam otvorila vrata i tiho ušla u kuću. Počela sam hodati prema stubištu, ali me prenuo mamin glas.
-Vratila si se? – rekla je dok je nešto pripremala u kuhinji.
-Vidiš da jesam. – rekoh bahato.
-Nema potrebe za tim bahatim tonom. Jeste kupile što ste namjeravale?
-Da.
-Ti sad ideš ili ostaješ na večeri? Nisi li rekla da ideš na rukomet? – bila je neumoljiva i užasno naporna.
-Idem, nisam gladna. Cure su se sigurno počele skupljati.
-Dobro, kada se vračaš?
-kada utakmica bude gotova. Osim ako ne odem negdje na piće sa curama. Bok! – rekoh odmah, uzela sam torbu sa tobože sportskom opremom i napustila sam kuću prije nego je mama imala prilike doći do riječi. Otipkala sam Darianov broj. Nekoliko minuta se čuo onaj iritirajući zvuk zvonjenja sa druge strane slušalice. Tada se javio. Pomalo me razveselio njegov hladan, ali sladak glas. Tada, kada sam bila sva „na iglama“.
-Ja sam. Gdje si ti? – rekoh hodajući niz ulicu.
-Ej... Evo me, tu sam u parku. Na našoj klupici. – naša klupica. Kako sam samo tada bila sretna, sretna što ga imam, sretna što je sa mnom. Jedni od najljepših trenutaka ikad odigranih u mojem životu su se zbili baš na toj klupici.
-OK, dođem za cirka 15 minuta.
-Čekam te... I da, još nešto.
-Što?
-Volim te. – ponovno pomalo hladan i oštar glas, sa nevjerojatnom dozom dragosti.
-I ja tebe. – rekoh.
Ubrzala sam korake, željela sam što prije doći do parka, do naše klupice. Željela sam njegov čvrsti i topli zagrljaj, njegov poljubac, željela sam da me pogleda duboko u oči kako to samo on zna. Željela sam, morala sam tada biti s njim. 15 minuta do parka se skratilo na 10. Sjedio je na naslonu klupe, iz usta mu se širio hladan dah čiji su se oblačići vidjeli iznad njegove glave. Potrčah do njega, zagrlio me baš onako kako sam priželjkivala. Odmah sam se privila uz njega, rukom mi je prošao po obrazu, poljubio me u ćelo i tada smo sjeli zajedno na klupu. Postavio me na svoje krilo i ponovno čvrsto zagrlio. Mislim da me čak malo i zaljuljao, kao malo dijete. Očito je bila vidljiva moja nervoza.
-Ej, pa što je bilo? Ti sva drhtiš smiri se, sve će biti dobro... – umiriovao me i naslonio svoju glavu na moje grudi.
-Ništa neće biti u redu. – proplakala sam.
-Pa daj, gdje je onaj tvoj hrabar stav? Ona pozitiva? Malena, nemoj plakati. – počeo mi je brisati suze polako me njišući u svojem krilu.

Sunce se vratilo te na neko vrijeme obasjalo grad, Jelena i ja smo i dalje polako ispijale kavu sa šlagom te nastavile razgovor o prethodnoj noći Dariana i mene.
-Ne sumnjam da si zaljubljena... Lijepo je to, ali daj mi neke detalje. – kaže Jelena s osmjehom.
-Uf... Stvarno ima puno toga za reći. Sve je zapravo počelo spontano. Počeli smo s ljubljenjem, a sve se to kasnije nastavilo nečim više, počeli smo se svlačiti, osjetila sam njegovu toplu, meku kožu na svojem tijelu... – Jelena je i dalje upijala svaku moju riječ.
-Uopće nisam osjećala pritisak sa njegove strane, nimalo, išlo je sasvim spontano i oboje smo znali da radimo ispravnu stvar. Sumnjam da ću ikada zaboraviti izgled njegovih „ploćica“, to njegovo tijelo, ti njegovi pokreti... – nastavih.
-Wow, stvarno si sretnica, kada bi samo bilo više momaka poput Dariana, a ne netko kao Saša, s njime nikad ne znaš na čemu si... – sjetnim tonom rekla je Jelena.
-Jesam, sretna sam. Ma joj, Saša... On te jednostavno ne zaslužuje, ti si puno više...
-Ma... On i ja smo priča bez kraja, sve se to previše odužilo, sve to nema nikakve budučnosti, sve je to začarani krug. Nego, reci mi... Vi ste koristili zaštitu, zar ne? – Jelena je to rekla takvim tonom kao da za odgovor može prihvatiti samo „da“. Iznenada sam pogledala u pod, posramljeno...
-Mona, jeste, jel tako? Gle, nemoj me plašiti, samo mi reci da ste se zaštitili!
-Akhm... Nismo. – rekoh gledajući u pod.
-Pa kako ne?! Pa jesi li ti normalna ženska glavo?! – zaurlala je na mene. Posramljeno samo joj pokušala objasniti.
-Pa... Sve se dogodilo tako spontano, nismo tada ni on ni ja mislili na kondome... – izvlačila sam se iako sam duboko u sebi znala da sam zaribala, i to „big time“.
-Ma kako niste mislili? Hočeš li misliti kada ćeš bebi mijenjati pelene? – glumila mi je mamu, ali znala sam da je u pravu.
-Misliš da ja toga nisam svjesna, misliš da mi je svejedno? E, pa nije! Ne, ne želim biti majka sa 16 godina, a sigurna sam da ne želi ni Darian u tim godinama biti tata.
-Joj, ti meni stvarno znaš zadati glavobolje. – Jelena je počela kopati po svojoj tamnosmeđoj kožnoj torbici u potrazi za tabletama za smirenje. Popila je 2 sa čašom vode kada ih je konačno našla.
-Oprosti, znam da sam zabrljala stvar. Ne znaš koliko mi je žao... - rekoh tihim tonom promatrajući Jelenu koja je nervozno u rukama držala kutiju tableta.
-Nemaš ti meni što opraštati. Nije uopće u tome stvar, stvar je u tome da se nadam da nisi trudna. Što je uopće Darian rekao na sve to? Njemu je jasno da nije stavio kondom na...
-Nije ništa rekao. Normalno da mu je jasno. Jasno je i meni i njemu...
-I što planirate poduzeti po tom pitanju? Što ako si trudna? Pobačaj?! – Jelena je bila svake sekunde sve nervoznija.
-Ne znam, prvo treba uopće ustanoviti jesam li trudna ili ne... A to za pobačaj, ne znam... Ne znam ništa. – rekoh primajući se za glavu. Jelena me zagrlila, ali obje smo bile previše uznemirene.
-Kada ćeš se vidjeti s njim? Najbolje je da se što prije riješite te sumnje... – rekla je Jelena i dalje me grleći.
-Danas, večeras, rekla sam mami da idem na partiju rukometa, zapravo se idem s njim naći. Sve ćemo danas dogovoriti.
-Dobro, pamet u glavu oboje, barem sada, kada već niste razmišljali ranije.
-Budemo... – rekoh.
-Ne daj da te nagovori na bilo što, nešto što ne podržavaš. – aludirajući time na pobačaj, rekla sam još ranije da nikada nebi mogla pobaciti dijete, nikada.
-Znam, ostajem pri svom, ali Darian nikada nebi to od mene tražio, znam da ću imati njegovu podršku.
-Dobro, ti ga znaš bolje od mene. Nadam se da je tako.
Još smo nekih 20 minuta ostale u kafiću, gledale svaka na drugi prozor, znale smo da je Darianova i moja budučnost u pitanju, da je sve pod jednim velikim jebenim upitnikom.

Polako sam se spremala za sastanak sa Jelenom, prekopavala ormar milijun puta dok nisam našla nešto što mi se toga dana nosilo. U sebi sam se dvoumila da li da joj kažem sve što se dogodilo sa Darianom i sa mnom, ili samo dio toga. Nisam se mogla odlučiti pa sam jednostavno prestala razmišljati o tome. Kako ću se toga trenutka osjećati, tako će biti i to će presuditi hoće li Jelena znati sve ili ne. Ipak, Jelena mi je bila najbolja prijateljica, znala sam sve njene tajne i nebi bilo fer prema njoj da joj ništa ne kažem. Na posljetku sam odlučila da će ona to znati, sigurna sam bila da neće nikome reći, zna gotovo sve o meni i uvijek je šutjela „kao grob“. Dok sam navlačila smeđu vestu na sebe zazvonio mi je mobitel, Arijana je zvala. Bio je to samo jedan od onih poziva „Bok, kako si? Je li sve u redu?“. Sišla sam niz stepenice naše dvokatnice u dnevni boravak gdje je mama pregledavala neke papire u vezi posla. Izgledala je nervozno pa sam joj umiljatim glasom rekla da idem s Jelenom u kupovinu.
-Opet? Pa bile ste prije nekoliko tjedana! – reče ona i dalje gledajući u mnoštvo papira koji su se nalazili na stolu.
-Znam da smo bile... Ali, ionako nemam što za raditi, a i Jeleni neke stvari trebaju, ja sam samo pratnja. Svratit ćemo do par dučana i kasnije na kavu u grad i to je to.
-Dobro, nemoj dugo, imaš zadaću, a i dosta materijala za učenje. – ironija se osjetila u njenom glasu.
-OK, bit ću brzo doma... Ali, kasnije su se cure iz škole dogovorile za partiju rukometa, pitale su hoću li i ja s njima. Pristala sam. – rekoh poluglasnim tonom zbog izraza maminog lica koji nije bio obečavajuć.
-Ti si stvarno dala truda sebi da si što bolje organiziraš subotu. Nadam se da posljedice neće imati veze sa tvojim ocjenama.
-Neće, joj, pa rekla sam ti da ću sve naučiti. Što bih sada trebala? Biti cijelo vrijeme zatvorena u kući? Ne, hvala.
-Ne, nisam rekla da bi trebala biti zatvorena u kući, samo sam htjela reći da ne želim ni ja, a očito ni ti da se zbog tvojih gluposti ocjene u školi pokvare. Trebaš i ti dogurati do fakulteta, ugledaj se na sestru. – pomalo me već ljutio taj njezin glas i to preodgajanje, uvijek neko uspoređivanje Arijane i mene, pa nismo iste, zašto su nas dovraga svi uspoređivali.
-Hočeš ti biti gotova već danas? Jelena me čeka...Pa ako nemaš ništa protiv ja bih otišla. – nisam čekala njen odgovor već se samo uputila prema ulaznim vratima. Vrijeme nije bilo najbajnije, onim zrakama Sunca koje su se dogodile to jutro nije bilo ni traga, svejedno, kiša nije padala. Solidno vrijeme za kasnu jesen. Uputila sam se prema trgu, ulice su bile pune automobila iako je bila subota. Sve je nekako bilo u pokretu. Jelena me čekala pokraj shoping centra. Dotrčala sam do nje i pružila joj kostolomeći zagrljaj, jednostavno sam je imala potrebu zagrliti.
-Ma ko se to mene zaželio? – smiješlila se.
-Ja, ja, ja! – rekoh kao malo dijete u vrtiću.
-Mala, pa gdje si ti meni? Ja sam mislila da si me već zaboravila...
-Ja tebe? Šališ se, nikad! Idemo na kavu prvo, da skupimo energije za shoping?
-Ma može, ko bi tebe odbio? – krenusmo u obližnji kafić. Dok smo se polako smjestile, rekla sam joj sve.
-I šta ima kod tebe? Kako je Darian? – kaže on dok je polako ispijala kavu sa šlagom.
-Pa... Ima nešto...
-Što? Daj, sad si me zainteresirala. – reče uzbuđeno.
-Darian i ja... Darian i ja smo spavali. – rekoh s blagim smiješkom. Primjetila sam iznenađenje na njenom licu.
-Uh, wow, OK, ovo nisam očekivala. Stara, zatekla si me sad.
-U dobrom ili lošem smislu? – rekoh.
-Ma u dobrom! Daj mi reci, ako ti nije bed naravno...
-Ma nije, zašto bi bio? On je... on je jednostavno ispunjenje svih mojih snova, nadanja i želja. Stvarno je predivan. – Jelena se smiješila i ispijala kavu te upijala svaku moju riječ.
-Daj pričaj dalje...
-Pa... To je onaj osjećaj kad jednostavno znaš da je on tvoj i da si ti njegova, da tome nitko ništa ne može te da je samo to važno. Imam osjećaj da bi s njim mogla biti sama odijeljena od svih, da bi nam to bilo dovoljno.
-Čuj stara, ti si se zaljubila i to opako. – rekla je Jelena i pritom se slatko nasmijala.
-O da, jesam. – rekoh sa smiješkom posezajući za šalicom kave.

Do prozora moje sobe dopirala je svjetlost ulične lampe, Darian je toplim rukama prelazio po mojem tijelu, a moje tijelo, napeto kao struna, on prebire rukama kao po tipkama klavira, okus njegovih usana, dah na mojem vratu, njegova mekana kosa koja je dodirivala moje obraze... Počeo me svlačiti, nisam se nimalo bunila, duboko u sebi sam znala da je to što činimo ispravno. Tim seksualnim odnosom on je dobio dio mene, a ja dio njega, i to će nas uz hrpu stvari povezivati. Sljedeće jutro sam se probudila, on je ležao pored mene pokriven mojim pokrivačem. Neodoljiv osmjeh mu je krasio lice, vršcima prstiju mi je dodirnuo lice.
-Znaš li da si prekrasna dok spavaš?
-Nisu mi još to rekli. – gledala sam ga u plave oči i nasmiješila se.
-Drago mi je da sam prvi... Jednostavno si savršena.
-Nisam.
-Za mene jesi i to mi je dovoljno.
-Koliko je sati? – trznula sam se naglo.
-7.
-Dobro, imamo još vremena, starci se bude tek oko 10. Svejedno, Arijana, ali ona me nebi cinkala...
-OK, ne poznajem je, ali ako ti tako kažeš, vjerujem ti. – čvrsto me zagrlio i još sam uvijek osjećala one leptiriće i topao dodir njegovog tijela. Nastavili smo izmjenjivati poljupce i dodire, sunčeve zrake su obasjavale moju sobu i taj dan je imao prekrasan početak. Jedna od najljepših subota u mojem životu, nadam se i njegovom. Mama je toga dana trebala ići na posao baš kao i tata, Darian i ja smo se dogovorili da ćemo se kasnije naći, da nebi slučajno itko u išta posumnjao. Ostao je kod mene još otprilike sat vremena, a onda je bilo vrijeme da ide kući.
Promatrala sam ga dok je oblaćio traperice i navlačio majicu na sebe. Imao je predivno tijelo, divan ten. Obukao se, pogledao u ogledalo, prebacio kosu na drugu stranu, za to vrijeme ja sam sjedila na fotelji i promatrala njega.



Kada je bio gotov došao je do mene, sagnuo se i približio svoju glavu mojoj, utisnuo vreli poljubac i dlanom mi prešao preko lica.
-Volim te. – rekao je dok mi je upućen prodoran pogled njegovih plavih, pomalo hladnih očiju. Prvo „volim te“ u životu, a da mi zaista znači. Moj odgovor na to, bio je očit.
-I ja tebe. – nisu bile to one prazne riječi koje kažeš samo zato što moraš, mislila sam to, osjećala sam se tako. Osjećala sam se kao u sedmom nebu. Bilo je vrijeme da krene, otišao je, otpratila sam ga do stražnjeg ulaza gdje sam dobila najsnažniji i najtopliji zagrljaj na svijetu, Darianov zagrljaj.
Koliko sam tada sretna bila samo nebo zna, koliko sam sretna na toj noći, na tim trenutcima, na svakoj sekundi provedenoj s njime, koliko sam sretna što me njegov osmjeh uveseljava. Mnogo, zaista mnogo. Darian je jedna od onih osoba koje se čovjeku uvuku pod kožu u roku sekunde, zavoliš ih i ne možeš bez njih. Ne možeš! Vratila sam se polako prema svojoj sobi, raspoložena i sretna, konačno sretna. Konačno sa nekime tko me voli, konačno sam bila sa nekime tko vrijedi koliko i ja, čak i više. I nikada neću više raditi iste greške koje sam ranije radila. On je tu da bude sa mnom, a ja tu da budem s njim. Kao dan i noć. Samo tako funkcioniramo. Ostatak jutra sam provela slušajući glazbu i polako se pripremajući za ispit koji me ćekao u ponedjeljak. Teško je učiti dok imaš jednog vladara misli, ali ne i nemoguće. Znala sam da ćemo se vidjeti ponovno toga dana pa nije bilo neizdrživo. Uostalom, obećala sam Jeleni da ćemo ići skupa u kupovinu. Tipične ženske stvari. Odjeća, neka kavica u centru grada, upijanje zraka Sunca koje se skrivalo tih dana. Ležala sam na istom krevetu gdje smo Darian i ja, dok nisam osjetila vibraciju mobitela. Zvala je Jelena.
-Eeeej! Pa jesi živa ti? – rekla je svojim već poznato uzbuđenim glasom.
-Hej, ma jesam. Evo čuješ me! Gdje se ti skrivaš? Što ima?
-Ma evo, kao učim nešto, a zapravo se samo ubijam od dosade. Ti? Nisi s Darianom?
-Tako i kod mene slično. Nisam, dogovorili smo se za kasnije. Zašto?
-Ajde ti do mene. Idemo do grada, obećala si mi da ćemo u shoping. Sjećaš se? Ajde daj, nema sad izvalečnja. – uporna je bila Jelena.
-Dobro, dobro. Vidi ti nje kako je argumentirala sve. Idemo, evo dođem za pola sata. Može?
-Takvu te volim. Može!

Skrenula sam pogled sa zatamnjenog prozora i odlučila se skoncentrirati na riječi što ih je govorio Luka. Teško, ali uspjela sam. „To je prošlost, on je sada drugačiji, sada je sve bolje...“ -ponavljala sam sebi u glavi i srcu.
-Imao je problema, velikih, ne znam ima li ih još. Neki kažu da nema, neki nisu sigurni... – kazao je Luka dok je polako ispijao kavu s mlijekom koju je Krešo poslužio prije nekoliko minuta.
-O kakvim točno problemima govoriš?
-Dakle... Ovako. Mama mu se razbolila u siječnju prošle godine, dijagnosticirali su joj tumor, nije se znalo jest li zločudni ili dobročudni. Dariana je to naravno jako pogodilo, otac mu je tada izgubio posao, a trebali su plačati liječenje za mamu... – dok je Luka govorio meni su suze šutke padale niz traperice.
Ispričao mi je još da je Darian upao u loše društvo, društvo koje je koristilo njegovu dobrotu i zbog kojeg se na kraju i doselio u ovaj grad. U kafiću smo ostali nekih sat vremena, zahvalila sam mu i krenula kući. Mrak je odavno pao na mokre ulice grada, ja sam hodala prema svojem domu. Nešto se pokrenulo u meni i samo sam željela do našeg parka gdje smo Darian i ja proveli predivne trenutke. Sjedoh na polumokru klupu koju je obasjavala svjetlost koja je dopirala iz ulice nasuprot. Razmišljala sam o svoj torturi koju je Darian prošao, željela sam tada biti uz njega, željela sam mu pomoći kada mu je bilo najteže... Suze su tekle, tekle. Stezalo me na području pluća, knedla u grlu bila je sve izraženija. Napustila sam park i krenula kući. Mama i tata su gledali posuđeni film na DVD-u, Arijana je bila u svojoj sobi, a ja sam samo prozujala kućom i otišla u svoju sobu. Uzela sam knjigu i počela čitati, da se odmaknem od svega. Čitanje je bilo apsolutno bez imalo razumijevanja, nisam znala o čemu se radi u rečenici prije, koncentracija mi nije bila na nivou. Svejedno, u takvim situacijama ne može čovjek ostati potpuno hladan i koncentriran. Željela sam biti tada uz Dariana. Silno.
-Halo? Ja sam. Što radiš? – uputila sam te riječi Darianu koji se nalazio sa druge strane telefonske žice.
-Ej malena. Ubijam vrijeme dosadom. Ti?
-Slično... Sam si kod kuće?
-Ne, ali mi roditelji odavno spavaju. Ti?
-Nisam, ali sudeći po tišini i moji su otišli u krpe. Znaš, mislila sam...
-Što je mislilo moje maleno?
-Imaš volje za šuljanjem u moju sobu?
-Uvijek!
-'Ajde dođi, otvorit ću ti stražnji ulaz, može?
-Može, dođem za 10 minuta. Pusa do zvijezda.
-Do zvijezda i natrag. – prekinula sam razgovor i ustala iz kreveta. Počešljela duge, smeđe uvojke i popravila odjeću. Siđoh u prizemlje. TV je bio ugašen, roditelji su zaspali u dnevnom boravku. Tiho, na prstima sam otišla do stražnjeg ulaza, polako otključala vrata i izašla van. Vjetar je lagano pirio, pomalo prohladna večer, zapravo noć. Čula sam korake koji su postajali zvučniji kako se Darian približivao. Snažno me zagrlio, podigao i ljubio. Nekoliko minuta me držao u rukama usnama dodirivajući moje. Bile su tako tople, meke... tako, njegove. Nakon što me spustio ušli smo polako, najtiše u kuću. Dok smo se penjali stepenicama tiho smo se smijuljili. Konačno, ušli smo u moju sobu. Pokušaj je uspio, mama i tata su još uvijek spavali neometano u dnevnom boravku. Sjeo je na moj krevet, ja sam stajala ispred njega. Ruke je položio unatrag oslanjajući se na njih. Gledao me svojim plavim, nebesko plavim prodornim očima. Gutao je pogledom svaku crtu, svaku točku na mome licu. Približila sam mu se i sjela mu u krilo. Nježno me počeo ljuljati kao malo dijete, ljubio me i trenutak je bio prekrasan, nestvaran. On je bio predivan. Pramen njegove poluduge kose je padao preko lijevog obraza, oči su mu bile razigrane, tako nevine, pune života, ipak, u njima je bilo nešto što im je davalo neku hladnoću. Nekakav strah, svejedno, imao je predivne oči, oči u kojima sam se svakodnevno gubila. Laganim tempom je legao na krevet, jedno vrijeme me položio na sebe, rukama grlio, usnama ljubio... Otkrivao je mene, a ja njega. Osjećala sam iznimnu ugodu, a i po Darianovom ponašanju se vidjelo da mu također godi sve to... Izmjenjivali smo poljupce i dodire dok je noć polako padala na panoramu ponekad iznimno dosadnog grada.

Koljena su mi klecala, tijelo drhtilo, kao da se unutar mojeg bića događa nešto strašno. Strah me svake sekunde sve više i više obuzimao. Tražila sam izlaz, a nisam ga vidjela. Željela sam razgovarati sa Darianom, ali u tome trenutku je to bilo nemoguće, morati ću čekati sve do kraja nastave kada ćemo ići zajedno kući. Nakon nekoliko minuta nervoznog hoda, došla sam ispred škole i sjela na klupu gdje je već Jelena bila. Nisam željela da se nasluti moje stanje i strah pa sam započela priču o nekim idiotarijama samo kako Jelena nebi pitala jeli sa mnom sve u redu. Minute su se činile kao vječnost, kao da sam pred očima imala usporen film gdje se jedan trenutak oteže kao nekoliko milijuna svijetlosnih godina. Teže sam disala, srce mi je ubrzano kucalo, oblijevao me hladan znoj. Poput tuširanja kantom hladne vode. U mislima mi je bio onaj momak iz parka kojemu čak niti ime ne znam, bojala sam se za Dariana, tek je došao u moj život, nisam željela da me napusti. Držao me kao nešto najsvetije u rukama, njegov pogled mi je govorio sve, nešto se dogodilo u prošlosti, nešto što ću tek saznati, ali to nešto ne može biti toliko strašno da ostanemo jedno bez drugog. „Sve će biti u redu.“ – mi je odzvanjalo u glavi. Toliko sam se uživila u to uvjeravanje same sebe da će sve biti u redu da sam u jednom trenutku čak i naglas ponovila dotičnu rečenicu. Jelena me blijedo pogledala i pitala kome ja to govorim, ja sam se samo okrenula i rekla da joj se to učinilo. Nastava je polako tekla, vrijeme se rastezalo, i dalje me stezalo na području srca. Darian mi je enormno nedostajao, trebao mi je njegov poljubac, zagrljaj. Njegova meka, poluduga kosa koja nestašno pada preko obraza, nebeskoplave oči koje se sjaje neviđenim sjajem, sve mi je to trebalo. Poželjela sam vrištati. U sebi sam gorila, kipjela, a izvana hladna kao santa leda. Željela sam vrisnuti, vrisnuti da se bojim, željela sam, ali nisam mogla, nisam. Izlaz sam našla u glazbi, upalih mp4, prva pjesma koju sam ćula bila je „Kao ptica na mom dlanu“. U mislima sam se sjetila Darianovog hrapavog, predivnog glasa koji je sa posebnom dragošću pjevao svaki stih te pjesme pritom gledajući me duboko u oči. Olakšanje je stiglo na nekoliko minuta, uzela sam zraka, duboko udisala, kao da mi je posljednji put da dišem i da gledam Sunce koje s neba sja. Konačno je i zvonilo za veliki odmor, Dariana sam srela na hodniku, povukao me u stranu, malo smo se uvukli gdje smo bili neprimjetni. Nježno je položio svoje usne na moje i dao mi zagrljaj za kojim sam toliko čeznula.



-Lutaš mi mislima djevojko. – simpatično je to rekao sa najdivnijim smiješkom ikad viđenim.
-I ti meni, momče. Trebalo mi je ovo, ovaj trenutak.
-Obećajem, svo to skrivanje prestaje uskoro, uklapam se polako ovdje i sve ide dobro, po nekom normalnom toku.
-Znam, sve je u redu, zar ne? – upitala sam to zato što sam željela ćuti to preko njegovih usana.
-Sve je u redu. Je li tebi itko ikada rekao da imaš fascinantne oči?
-Hmmm... Ne znam, nisam sigurna.
-Ja ti kažem, zato što ih imaš. Gubim se u njima.
Oboje smo željeli da duže traje, nažalost odmor traje samo 15 minuta. Vratili smo se na nastavu, strah je bio prisutan, ali u manjem postotku nego ranije. Smirio me i bilo mi je bolje. Skupila sam koncentraciju i pratila nastavu, ne smijem sada zakazati u školi i iznevjeriti sve one koji su vjerovali u mene i još uvijek vjeruju. Moram koračati ka svome snu, a konačan rezultat će biti vidljiv samo uz rad.
Ipak, nisam bila mirna. Sjetila sam se onog tipa iz parka sa kapuljačom, pitala sam se što mi on to ima za reći i zanimalo me kako to on poznaje Dariana. Bila sam tada na fizici, dok me nije prenula vibracija mobitela. Bila je to SMS poruka. „Jel' ti odgovara da se nađemo u obližnjem kafiću, za cirka sat i pol, sjećaš se valjda dogovora? Btw, to je sam ja, iz parka.“ Nastava mi je završavala za točno sat vremena, Darian je imao produženu nastavu. Slagala sam kockice u glavi i naposljetku odlučila da ću se naći s tim tipom. Bilo mi je čudno kako je došao do broja mojeg mobitela, ali znala sam sa kakvim imam posla pa mi je ubrzo prestalo biti čudno. „Tko zna što se događalo sa Darianom, s kakvim je to ljudima imao posla...?“ – odzvanjalo mi je u mislima. Nastava se privodila kraju i željela sam prvo otići kući i ostaviti doma torbu pa tek onda u taj kafić. Jelena je željela ići skupa sa mnom doma, ali sam joj slagala da moram Arijaninoj prijateljici s faxa odnijeti neke skripte za učenje. Nisam mogla biti ni s kim u društvu, kipila sam u sebi i bilo mi je vidno loše. Dođoh kući i brzinskim koracima sam se uspela na kat te „prebjegla“ u svoju sobu. Provjerih mail pretinac, presvukoh se i siđoh dolje u dnevni. Upalih TV, tek toliko da nešto radim. Minute su odmicale i odlučila sam krenuti. Mama je čitala neku knjigu u dnevnom boravku.
-Gdje sad ideš? Pa tek si došla. – oglasila se ona dok sam već došla do ulaznih vrata.
-Idem do Jelene, treba me nešto, u vezi nekakvih pjesama. – mama me sumnjičavo gledala, ali je na kraju dopustila.
-U redu, vrati se prije večere, imaš i zadaću sigurno...
-Mama, sutra je subota, sutra ću sve napraviti.
-Dobro, samo ti govorim. 'Ajde kreni, Jelena te čeka.
-Idem, bok.
-Bok.
Mjesto nalaska, iliti kafić, bio je udaljen 5 minuta hoda od moje kuće. Hodala sam hitro, žustro, željela sam znati ono što me izjedalo.
-O, Ramona, evo i tebe kod nas! Netko te čeka ili ti nekoga? – oglasio se sa šanka simpatični konobar Krešo.
-Krešo, mene čekaju, daj mi molim te jedan cappucino. – pogledom sam našla momka iz parka, sjedio je zavaljen u stolicu pokraj zatamnjenog prozora. Prišla sam mu i pozdravila.
-Ja sam Ramona. – rekla sam i pružila mu ruku.
-Znam da jesi. Ja sam Luka.
-Znaš da jesam? Pa ti onda znaš mnogo toga o meni, čak i broj mojeg mobitela.
-Pa... Kada ti nešto treba lako to nabaviš.
-Dobro... – mislim da sam tada čak i zakolutala očima.
-Dakle... Darian i ti ste skupa?
-Jesmo.
-Gle... Tko sam ja da ti govorim s kime da budeš? Ali, radi se o tome da on nema najbolju prošlost.
-Što u vezi s njegovom prošlošću? Govoriš u šiframa, reci više... – nestrpljivo sam govorila. U tome trenutku je došao Krešo i poslužio nas.
-Evo društvo, cappucino za damu i kava s mlijekom za gospodina. – Luka je platio i tada je Krešo nastavio posluživati druge goste.
-Kako da ti kažem... Odkuda da počnem?
-Najbolje od početka. – rekoh.
-Imao je problema. Ne znam ima li ih još...
Zapanjeno sam gledala u nepostojeću točku na zatamnjenom prozoru dok mi je Luka poluglasnim tonom pričao horor.

Probudila me SMS poruka rano ujutro. Nevoljko sam se ustala iz kreveta da bih pogledala tko me to treba u rano jutro. Bio je to Darian, što sam i pretpostavljala. „Ne zaboravi da mi mnogo značiš, zbog tebe bih se mogao promijeniti na bolje. Volim te, malena.“ Tako je glasio SMS. Sumnja me izjedala iznutra, zar je on toliko loš da se mora mijenjati?
-Ne, nije. Sve je to moja paranoja, pa sve je u redu. – govorila sam sama sebi.
Planirala sam se vratiti natrag u krevet, ali sam odustala. Uzela sam knjigu i počela čitati, tek toliko da oslobodim um od razmišljanja. Čula sam Arijanu kako nešto radi u kuhinji.
-Sekice, što to ti tako marljivo spremaš u rano jutro? – rekoh Arijani dok sam pregledavala TV program.
-Kuham si kavu i planiram nešto složiti za doručak. Hočeš i ti? – Arijana je bila na prvi pogled iscrpljena, zasigurno je to bila još jedna večer provedena uz knjigu.
-Naravno da hoću i ja! Ti mi izgledaš nekako umorno, sve je u redu? Kladim se da si učila čitavu noć.
-Nisam čitavu, uzela sam pauze pa ponovno nastavila. U redu je, ne osjećam se loše, naprotiv, puna sam energije.
-OK, kako ti kažeš, svejedno se malo brinem.
-Ti se uvijek brineš, seko, sve je u redu. 'Ajde ti u dnevni, ja sad složim doručak pa te zovnem.
-Evo, idem vidjeti što ima pametno na TV-u. Kladim se da ništa.
Arijana i ja smo jutro provele „ženskim razgovorima“, baš onako kako to dvije složne seke rade. S njom sam zaista uvijek iskreno pričala, nemamo tajni jedna pred drugom, iako je ona na faksu, a ja sam „tek“ gimnazijalka. Počela sam joj pričati o Darianu, svemu što se dogodilo s njim, što će se možda dogoditi i što se događa. Dobila sam korisne savjete od Arijane, zaista sam se osjećala bolje i „poletnije“ nakon razgovora s njom. Pitala sam ju što misli o Darianovoj prošlosti, skriva li nešto, ili jednostavno ne voli pričati o prošlosti već živjeti u sadašnjosti.
-Možda mu jednostavno treba vremena, tek je došao ovdje, još uvijek se uklapa. Daj mu vremena, biti će ti zahvalan. – savjetovala me Arijana.
-Možda... Da, imaš pravo. On zna da mi se može povjeriti, ako će mi htjeti reći, kazat će mi.
Razgovor je potekao u smjeru pravih ženskih razgovora, šminka, odjeća, frizure...
Nazvala sam Dariana i pitala ga možemo li se naći prije škole, aludirajući na to da i toga dana nečemo ići skupa u školu. Pristao je, preobukla sam se, spremila stvari za školu i sa slušalicama u ušima napustila kuću hodajući prema parku koji je bio mjesto sastanka. Vjetar je u početku lagano puhao hladeći mi ruke, kasnije je pojačao oštrinu. Darian je sjedio na onoj „našoj“ klupi gdje su se dogodili najljepši trenutci ikada. Pramen njegove poluduge kose je padao na lijevi obraz dajući mu takvu slatkoću. Usne iz daljine bivaju primjećene, kada je ugledao da idem, ustao se i krenuo prema meni. Rukom mi je prošao nježno po obrazu, i počeo me ljubiti kako to samo on zna. Jednom rukom me pridržavao za struk, a drugu je isprepleo sa mojom. Nakon nekoliko minuta maženja nasred parka krenuli smo prema klupici, postavio me u svoje krilo kao malo dijete, prostrujajući desnom rukom kroz moju kosu. Šutjeli smo nekoliko trenutaka, riječi nisu bile potrebne, gledao me ravno u oči kao da je opijen nečime. Ja sam se gubila u njegovim plavim, predivnim očima. Tišina je trajala, a ja sam osjećala da ga svake sekunde volim sve više, nije to samo bio osjećaj, tako je usitinu bilo. Predivan je osjećaj dok vam ne trebaju riječi da kažete nešto, Darianu i meni su bili dovoljni pogledi. Vrijeme je izmicalo i nevoljko smo se rastali.
-Još samo neko vrijeme, onda će sve biti bolje. Obećajem. – izgovorio je mazeći mi obraze.
-Znam, znam.
-Idem sada malena, vidimo se, misliti ću na tebe.
-I ja na tebe.
Krenuo je putem trga, a ja sam ostala još par trenutaka u parku. Nasuprot moje klupe su sjedili neki momci koji su polujakim glasom komentirali Dariana i mene. Pomalo me zasmetlo i željela sam krenuti dok mi jedan nije prišao. Imao je kapuljaču na glavi i pomalo me njegov glas strašio, lice mu se nije dobro raspoznavalo. Osjetila sam neki strah i željela sam da je Darian tada bio sa mnom.
-Mala, ti poznaješ tog lika? – prišao mi je dečko sa kapuljačom.
-Da, zašto? – drhtajućim glasom sam prozborila.
-Tako, pitam. Poznajem ga i ja.
-Odakle? On je novi u gradu.
-Znamo se mi još iz Osijeka. – to „znamo se“ mi nije zvučalo najbolje.
-Aha, OK. Nisam znala, kako to da ga nisi pozdravio kada je bio tu sa mnom?
-Nisam želio kvariti trenutak, lijepo ste izgledali. Nego, da te pitam, vi nešto brijete, jel?
-On mi je momak.
-A da? Nije da ti to govorim oduševljeno, ali on ti je nevolja.
-Zašto bi bio nevolja? – strah me obuzimao.
-Pa... njegova prošlost... Gle, ti radi s njim što želiš, ali ja te samo upozoravam, nije najbolji materijal za dečka.
-Što s njegovom prošlošću?
-Nije najbajnija. Imao je problema, ne znam jeli ih se riješio...
-O kojim ti problemima pričaš?
-Očito ti nije rekao... Gle, shvatio sam da imaš školu, ajde ti lijepo u školu pa se možemo naći na kavu neki put. Tada ti ispričam sve.
-OK.
-Vidimo se...
-Dobro.
Krenula sam prema izlazu iz parka ne susprezajući strah.

Nakon što smo lakim koracima izašli iz parka i uputili se prema školi, Darian mi je rekao da bi bilo najbolje da se razdvojimo. Uputila sam mu tužan pogled i vidjela sam da ga je to zaboljelo.
-Malena, mislim da bi bilo bolje da sada svatko ode na svoju stranu. Ja sam još uvijek nov u ovoj sredini, ne želim ostaviti krivi dojam, nakon nekog vremena ćemo početi ići zajedno, sada bi bilo najbolje da odemo razdvojeno. – dok je to govorio nježno mi je mrsio kosu.
-U redu, razumijem na što misliš. – u tome trenutku sam se osjećala tako jadno što mu ne mogu reći da ne želim to tako, ali opet, šutjela sam. Možda je i imao pravo. Utisunuo mi je topao poljubac u desni obraz, još malo promrsio kosu i otišao na drugu stranu. Izvadih mp4, upalih glazbu i sjedoh na klupu ispred škole. Nekoliko minuta kasnije došla je Jelena.
-E mala! – uskliknula je.
-Ej.
-Jel sve u redu? Imaš facu kao da te tisuću kamiona pregazilo.
-Ma je, sve je ok. – tješila sam samu sebe.
Shvatila je da joj nešto prešućujem, ispričala sam joj sve. Zaista je jako dobra prijateljica, moja najbolja.
-Ma joj, ma sigurno će sve biti OK. Ti se ponekad previše brineš. Moraš ga shvatiti, on je tek prije nekoliko dana došao ovdje, još je nov. Zamisli što bi se dogodilo kada bi se odmah saznalo da ste si bliski, jako bliski. Čekaj da malo vremena prođe, onda će sve biti super, a i on se stvarno čini kao super dečko. – nježno me zagrlila kako to samo ona zna.
-Mona, ne želim vidjeti više to zabrinuto lišce. OK?
-OK. Hvala ti, volim te puno, ja te tu mučim svojim glupostima. – nasmiješila sam joj se.
-Uvijek sam tu i uvijek ću biti, nisu gluposti. Koliko si samo ti puta bila uz mene kada nije bilo najbolje između Saše i mene? Mnogo puta, zato šuti.
-OK, šutim. – vratio se osmijeh na lice.
Nekih 10 minuta smo Jelena i ja neobavezno pričale, zvonilo je za početak prvog sata i ušle smo u školu. Dan je protekao obično, obični jesenski dan, pomalo dosadan. Darian me zaustavio na hodniku, malo smo pričali, to me uvjerilo da je sve zaista u redu kako je i Jelena rekla te da se nemam zašto brinuti. Zajedno smo išli kući, prsti su nam bili isprepleteni, on me zaogrnuo svojom jaknom i tako smo usporenim koracima išli prema svojim domovima.



-Kako ti je bilo u Osijeku? Tamo si ranije živio, zar ne? – nije očekivao to moje pitanje, bila sam znatiželjena, nisam znala mnogo toga o njegovoj prošlosti.
Čekao je nekoliko trenutaka kada je konačno izustio: „Dobro, OK je tamo.“
-Jel ti fali tamošnja ekipa?
-I ne baš. – začudio me svojim odgovorima, sporo je govorio, na nekoliko trenutaka mi se čak i činilo da nešto skriva.
-Kako to? Nisi imao tamo prijatelja? – bila sam uporna.
-Evo blizu moje ulice, idem ja sada malena. – poljubili smo se i on je otišao. Bilo je nekoliko zrnaca sumnje, ali govorila sam si da nemam razloga za sumnju. Ipak, zanimalo me zašto ne želi baš govoriti o tome. Kod kuće je vladala čudna atmosfera, roditelji su bili vidno posvađani, ali nisam znala zbog čega. Pitala sam Arijanu, ali i ona je rekla da također ne zna. Sišla sam u kuhinju i složila si Nescaffe te se vratila natrag u sobu. Gledala sam neki američki film i jednostavno gubila vrijeme. Poželjela sam nazvati Dariana, ali ne, neka on zove mene. Nekako sam cijelo vrijeme imala dojam da nešto skriva od mene, ili da možda samo prešučuje istinu. Istinu koja je možda bolna? Ne znam, pokušat ću ga nakon nekog vremena ponovno priupitati, i dati mu do znanja da može računati na mene. Postalo mi je dosadno, još uvijek me lovio nagon da ga nazovem, ali odustala sam od toga.
-Možda mu samo treba malo vremena, ne smijem forsirati stvari, to onda nikada ne ispadne dobro. – ponovno sam vodila razgovor sama sa sobom. Nakon mog monologa okrenuh se i zatvorih oči. Sjetih se parka i nas dvoje stopljeno u jedno. Još uvijek sam osjećala miris njegove mekane kose i okus njegovih toplih usana koje je prislonio na moje. Još uvijek sam osjećala njegove ruke oko mojeg struka, kako polako njima prelazi. S tim sam mislima usnula. Usnula sladak san iz kojeg se nisam željela probuditi.

Kada sam te iste večeri došla kući, prvo sam skinula mokru odjeću sa sebe. Zagledah se u svoj odraz u ogledalu. Bila sam vesela, oči su mi bile ispunjene toplinom, a u mislima je jedini vladar bio Darian. Prisjećala sam se trenutka kada me zagrlio, kao da me štiti od svih nedaća svijeta, osjećala sam se tako zaštićeno. Trgnula sam se iz sanjarenja, odšetala do kupaonice i pripremila vodu za tuširanje. Barem sat vremena sam se tuširala i uživala u vodenoj pari pomiješanoj s mirisnim notama meda i vanilije. Sušila sam kosu kada mi je stigla poruka, bila je to Jelena. Poruka je glasila otprilike ovako: „Ei Ramonchi! Daj mi reci nešto, skužila sam da si na matiši gledala u onog novog lika, Dariana, jel se to meni samo čini ili ti se sviđa? Sorry, al me full zanima pa eto...“ Odložila sam sušilo za kosu i odgovorila Jeleni, odgovor je bio potvrdan. Ni sama ne znam zašto sam na njega tako odgovorila, vjerojatno zato što sam se tada tako osjećala. Nekoliko minuta kasnije sam legnula u krevet, nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o njemu, ovo sada zvuči jako sladunjavo, kao u nekim američkim romantičnim komedijama, ali tako je bilo. Koliko god se on meni činio kao sjajan dečko, osjećala sam strah. Strah od napuštanja, od toga da se opet osjećam povrijeđenom, nisam to željela.
-Da si sad barem tu da me možeš zagrliti i smiriti me. – tiho sam prošaputala.
-Bliži se novi dan koji donosi mnogo toga, nadam se da će mi donijeti tvoj veseli osmjeh. – bila je to zadnja rečenica moga monologa. Okrenula sam se na drugu stranu, duboko udahnula, zatvorila oči i otplovila rijekom snova. Pošto mi je škola bila popodne, spavala sam duže. Kada sam se konačno ustala iz toplog kreveta i preobukla se iz pidžame, siđoh u kuhinju na doručak. Bila sam sama kod kuće, mama i tata su radili, sestra na fakultetu. Nekako mi nije bio bed toga jutra biti sama, polako sam si spremala doručak i usporedno s time gledala neku humorističnu seriju koja se reprizirala po stoti put na TV-u. Zazvonio je moj mobitel onom već pomalo dosadnom melodijom za koju sam rekla da diže kosu na glavi. Nije bila tada važna melodija zvonjave, već osoba koja me zvala. Da, bio je Darian.
-Dobro jutro! Smetam? – ćula sam njegov hrapavi glasić s druge strane „žice“.
-Hej,jutro! Naravno da ne. Spremam doručak. – uzbuđeno sam pričala.
-Ja sam doručkovao. Zanima me, kada krečeš u školu?
-Vjerojatno oko 12. Zašto? Kada ti ideš?
-Pa... Mislio sam ako bi ti željela da prije škole odemo u neki šetnjicu... – kada je to rekao nasmiješila sam se.
-Može. Super. – pružila sam osmjeh „od uha do uha“.
-Super, dođem po tebe oko 11:20h?
-Može, vidimo se. Bye.
-Pusa.
Odgledah seriju, pojedoh doručak. Spremala sam se polako za školu dok nisam ćula zvono koje se oglasilo sa ulaznih vrata.
-Ej! Jesi spremna, idemo? – njegovo predivno lice mi je uputilo najdivniji osmjeh na svijetu.
-Bok, evo samo da odem po torbu.
Krenuli smo put centra grada, raspričali se odmah na početku. To volim, kada sugovornik i ja ne šutimo, tišina me ubija. Još uvijek smo bili u nekoj fazi upoznavanja, što je zapravo i normalno. Zaista mi se svidio, bio je drugačiji, poseban, jedinstven, unikatan. Ostavio je dubok trag na meni. Polako smo hodali prema parku, primio me oko struka, ponovno spontano. Vjetar je bio hladan i nekoliko puta sam se trznula na što se on slatko nasmijao. Došli smo do jedne klupe na kraju parka koja je bila pored nekog starog kestena. Sjela sam na klupu, on odmah do mene. Izvadila sam mp3 i pustila Pilote. Tiho je zapjevao, zaista je predivno pjevao, onaj njegov hrapav glas je dao pjevanju posebnu notu. „Kao ptica na mom dlanu skakučeš, priznat ću ti zašto volim proleće, podelit ću i ovu noć sa zvezdama, prekrit ću te nebom kad budeš zaspala. Otopit ću ti led sa usana, dat' ću sve što imam za tvoja oka dva. Kao mjesec kad proviri iz tvoga dvorišta, obasjat ću ti lice kad budeš zaspala...“
Gotovo sam zaplakala, dok je to pjevao snažno me zagrlio, osjećala sam povezanost između nas dvoje. Zagledala sam se u nepostojeću točku na nebu dok je njegov glas pjevušio, zatim sam ga pogledala u oči, on je stao s pjevanjem, nasmiješio mi se. Obrazi su mu se zažarili, usne su nam bile tako blizu... Nježno me rukom milovao po leđima i počao prstima prolaziti kroz kosu. Osjećala sam se kao da sanjam, nisam željela da trenutak stane, željela sam ostati tako s njim zauvijek.
-Divno pjevaš... – tiho sam izustila.
-Hvala ti,među prvima si koji su me čuli kako pjevam. Ta pjesma je za tebe. Tako si krhka, osjećajna i draga, kao mala ptica, kao ptica na mom dlanu. Približio se bliže mom licu, duboko me pogledao svojim svijetloplavim očima, kao da se gubio u mojima. Usne su nam bile vrlo blizu, ruka mu je bila na mojim leđima, nježno je prislonio svoje tople i meke usne na moje. Kao da ih je milovao, bila sam u njegovom zagrljaju, ljubio me, osjećala sam se najljepše na svijetu. Nakon nekog vremena smo odmaknuli usne, on me nastavio grliti i polako ljuljati, kao malo dijete.
-Jel to bilo u redu? – pitala sam to zato što nisam znala ima li djevojku ili ne.
-Naravno da je, ljubav nije grijeh, nikad nije bila, niti će biti. – rekao je to polako me ljuljajući.
-Znam.
Prstom desne ruke me polako primio za bradu dignuvši mi glavu usmjerivši svoj pogled na mene.
-Imaš divne oči, zaista imaš. Mogao bi ih gledati danima i noćima.
Uputila sam mu smješak. Vrijeme je letjelo i morali smo krenuti put škole, nevoljko, ali smo morali. Polako smo se dignuli i krenuli, primio me za ruku. Imao je veoma tople ruke, mogla bi ih vječno držati. Usporenim koracima smo šetali van iz parka u kojem su se dogodili najljepši trenutci u mojem životu ikada, nadam se i njegovom...

Nisam vjerovala u postojanje iskrenog i pravog prijateljstva sve do trena dok mi je on postao prijatelj, čak i nešto više od toga. Došao je u naš razred sasvim neočekivano, kao novi učenik. Još uvijek se sjećam njegovog uplašenog pogleda kada je ušao u učionicu prestrašen, nalazio se pred novim ljudima koji su ga sumnjičavo gledali. Kao i uvijek, naša razrednica mu je rekla da se predstavi i da kaže nekoliko riječi o sebi, kako se zove, odakle je, koliko ima godina, čime se bavi i slično. Dok je pričao glas mu je podrhtavao, baš kao i jesensko lišće koje se vidjelo kroz prozor učionice. Imao je ugodan glas, s nekom notom hrapavosti što me se posebno dojmilo, pričao je normlanim tempom, niti prebrzo, niti presporo, baš kako treba da se uživiš u riječi što su ih izgovarale njegove rumene i naizgled tople usne. Promatrala sam ga iz predzadnje klupe dok je Jelena mahnito crtala po stolu. Kada je završio otišao je sjesti, sjeo je klupu ispred Jelene i mene, točno na sredinu razreda. Promatrala sam njegovu razbarušenu kosu na kojoj je vjetar ostavio traga i koja je bila vidno meka, pomalo kovrčava. Toga sata nisam uopće obraćala pozornost na nastavu i zadatke koje nam je razrednica zadala. Jelena me prenula iz maštanja pitajući me mogu li joj posuditi jedan CD koji ona već dugo vremena želi poslušati, brzo sam izvadila CD iz torbe i dala joj ga, on se okrenuo i upitao:
-Čiji je to CD?
-Moj. – osjetila sam da mi riječi podrhtavaju, nastojala sam se skulirati da se ne osramotim baš prvom rečenicom.
-Shvatio sam da je tvoj, mislim tko pjeva i svira? – na njegovom licu se pružao neodoljiv smješak, osjetio je da sam smušena.
-Piloti. – uputila sam i ja njemu smješak.
-Zanimljivo. – izustivši to okrenuo se naprijed, profa je bila vidno uzrujana zbog naše nepažnje na njenom cijenjenom predmetu.
Zvono sam dočekala s olakšanjem, zadnji sat je bio gotov, konačno sam mogla kući. Krenula sam teškim koracima po već mokroj cesti dok su kišne kapi padale po mojoj kosi. Mrak se polako spuštao, jesen je bila u zraku. Inače sam uvijek kući išla s Jelenom, osim kada je imala trening, a taj dan je baš bio dan kada sam morala ići sama. Otprilike punih 5 minuta sam ćula korake iza sebe, netko je hodao udaljen od mene na pola metra, metar najviše. Znatiželja me vukla da se okrenem i pogledam tko je to, ali nisam, samo nastavih dalje. U jednom trenu osjetih nečiju ruku na svom ramenu. Prenula me iz razmišljanja. Bio je to on, novi učenik, dečko s predivnim osmjehom, Darian.
-Hej, sorry što te ometam, sigurno želiš mira i tišine, ali jesi da idemo skupa doma? Nekako ne volim u ovim hladnim, jesenskim danima hodati sam kišnim ulicama. – rekao je to u jednom dahu i navukao sramežljivi osmjeh na lice.
-Hej, ne smetaš nikako. Ni ja ne volim biti sama, ali frendica ima trening pa sam primorana, sada očito više ne. – mislim da se tada nazirao neki moj luckasti smiješak.
Počeli smo pričati, opušteno i spontano. Zaista je bio dobar sugovornik, nije samo pričao, također je i slušao. Udubila sam se u taj razgovor baš kao i on, zaboravih na nekoliko minuta činjenicu da se smrzavam i da mi je kiša bila potpuno smočila kosu zato što nisam imala kišobran.
-Začudilo me to što voliš Pilote, dugo nisam upoznao nekoga tko ih sluša.
-Pa moglo bi se reći da su mi dragi, kao i mnogi drugi bendovi „Novog vala“.
-Da, jako zanimljivo. Izgleda da imamo isti ili barem jako slični glazbeni ukus.
-Da, izgleda. – nasmiješila sam se.
Spontano me zagrlio, vidjelo se da drhtim, hladnoća mi je strujala cijelim tijelom. Imao je topao zagrljaj.
-Joj, pa ti drhtiš, a i kosa ti je potpuno mokra. – rekao je to s dozom zabrinutosti i dragosti.
-Ma ok sam ja, nije ni prvi, ni posljednji put da mi je hladno i da sam mokra.



Zagledao mi se u oči, mislim da sam se zarumenila. Imao je predivan pogled, divnu boju očiju, ne znam kako bih je opisala, plava, svijetlo plava, kao nebo za vedra dana. Mogla bih u njih gledati satima i gubiti se u dubini koju su naslućivale.
Dobrih pola sata smo pričali o glazbi dok nismo došli blizu moje kuće, zaista smo prevrtili sve moguće i nemoguće glazbene teme, razmijenili brojeve mobitela i tada je svatko krenuo na svoju stranu. Oboje smo se osvrnuli još jednom za kraj uputivši pogled jedno drugome.